Guardian je njegovih ‘Sedam strahova’ proglasio među najboljim paperback izdanjima u 2014.
Selvedin Avdić (Zenica, 1969.) je novinar, radi kao urednik online magazina Žurnal. Za ovu priliku važnija nam je činjenica da je Avdić i autor izuzetne proze – zbirke priče “Podstanari i drugi fantomi”, “intimne monografije” (prepisujemo iz njegove biografije) “Moja fabrika” i romana “Sedam strahova”, koji je najprije u dva izdanja objavljen u BiH, a zatim preveden na nekoliko jezika, od čega mu je veliki uspjeh donio engleski prijevod.
Zavrtjelo se nekoliko užih izbora uglednih nagrada (IMPAC Dublin Award, Science Fiction and Fantasy Translation Award u Kaliforniji), a zatim je britanski Guardian “Sedam strahova” uvrstio među najbolja paperback izdanja za 2014. godinu. Povod razgovoru je Avdićeva nova proza “Kap veselja”. Savršeno pogođene ekonomije, bujna i delikatna istodobno – čitatelje osvaja odmah.
Počnimo od naslova. ‘Kap veselja’, duboko tužna pjesma u izvedbi jedne od velikih dama jugoslavenske zabavne muzike Lole Novaković (1935. – 2016.) kao da budi duh utopije, ali i distopije ovih naših prostora. I ljubavi? ‘Neću laž/neću večnost/nemoj hteti lažnom nadom/ da me kupiš sjajnim zlatom…’. Čitatelje vodite kroz duhovno-emotivni prostor protagonista Mirana, kojemu je pjesma sjećanje na pokojnog oca. A tu pjesmu ne možeš čitati, a da ne čuješ Lolin glas. Što vas je pokrenulo u tim stihovima?
Osnova za roman ‘Kap veselja’ bila mi je fotografija hotela Metalurg tijekom rekonstrukcije. Novi vlasnik mu je ogulio fasadu i izvadio prozore, pripremajući ga za tranziciju u kojoj će on postati hotel Dubrovnik. Počeo sam pisati zato što sam pokušao sebi objasniti zašto me je toliko fascinirala ta fotografija. Znao sam i na koji način želim pisati. Želio sam da novi roman ima atmosferu koju u sebi nosi pjesma ‘Kap veselja’ kad je pjeva Lola Novaković.
U početku mi nije bio važan tekst, želio sam da bilježim trag koji u podrumskoj radionici ostavlja ta melodija, violine, trube… Možda je ovo pretenciozno – ali ne znam bolji način da ukratko objasnim namjeru. Napisao sam čitav roman kako bih je objasnio. Tek poslije, prvobitnu namjeru je proširio tekst pjesme koji se može tumačiti na mnogo zanimljivih načina – kao što ste uočili.
Nije slučajno da je Lolina ‘Kap veselja’ – u muzičkom smislu – iznikla iz ‘meksičkih’ korijena? Kao i u vašoj prozi, likovi neobičnih imena (Kralj Banana, Honda, braća Pegaz, Verena) smještaju nas u ‘unikatno naš’, balkanski Macondo. Dok su vaša (borgesovska) fantastična bića tako logično nalegla na naš balkanski prostor – zašto su zvijeri važni elementi vaše proze? Zato što je zlo fascinantno.
Zato što ga ne razumijem niti mogu prepoznati sve dok se ono samo ne manifestira. Na moju nesreću, imao sam nekoliko puta priliku sresti zlo koje nisam mogao prepoznati niti razumjeti. Epizoda u romanu govori o jednom takvom iskustvu. U ratu sam pitao čovjeka zašto je ubijao ljude u logoru iako je i sam bio zarobljenik, logoraš. Mislio sam da je bio ucijenjen, da je podlegao strahu, ne znam ni ja što sam mislio.
On me je pogledao i rekao da je to učinio zbog konzerve – dok su ostali dobivali hljeb, on je uz njega dobivao i meso u konzervi. Mislim da živimo sa zvijerima, svaki dan, jednako kao i s ljubiteljima mačaka, stručnjacima za računala, pekarima… Zlo nije banalno, komplicirano je i sofisticirano, istim intenzitetom izbija na stočnim pijacama i u veganskim restoranima, u mraku i tijekom najsunčanijih dana jula. Pišem i o dobrim ljudima iako ih je danas teže pronaći nego zvijeri. Ali ima ih, još dovoljno, nasreću.
Čitatelje vaša ‘Kap’ okreće prema boljem dijelu sjećanja na zajedničko vrijeme u Jugoslaviji. Nostalgija je prezrena u suvremenom političkom diskursu kao ‘nazadnjačka’, da ne spominjemo problem bilo kakvog medijskog spomena na socijalističku prtošlost: zašto?
Oni koji govore da preziru prošlost ne raduju se ni budućnosti. Sve čine kako bi održali postojeće stanje, zamrznuli ga. Gledao sam na televiziji kako se dva političara hvale koliko godina zaustavljaju određene zakone, i to jako važne, koji bi život učinili funkcionalnijim. Oni ne žele da se išta mijenja jer samo u ovakvom međuprostoru, međuvremenu, oni mogu funkcionirati. Nama se stalno najavljuju neke promjene, novi entiteti, referendumi, odvajanja, ali nikad se ništa uistinu ne dešava. Iako nam se čini da se nešto dešava, kreće, godinama stojimo u mjestu. To je iluzija slična onoj kad sjedite u autobusu na peronu pa kad susjedni autobus krene, vama se učini da se i vaše vozilo pokrenulo iako stoji u mjestu.
Oni koji navodno preziru prošlost s istom snagom, siguran sam, preziru i budućnost. Sve što ih zanima jeste da sebi i svojima osiguraju ugodan život. Ideologije, religije, samo su dimna zavjesa, pirotehnika…
U vašoj (i Lolinoj, smatrajmo da dijelite sentiment) verziji ‘Kapi veselja’, glavni junak vraća se kući, mjestu nekadašnjeg duhovnog mira. U mikroprostor zgrade gdje su stanovnici toliko povezani, da jamče bezvremenu ljudskost. Iako u tuzi deindustrijalizacije (Zenice ili bilo kojeg prostora slične sudbe u bivšoj Jugoslaviji), poput postapokaliptičnih prizora iz ‘Stalkera’ Tarkovskog, uz postratnu rezignaciju. A ako je ovdje ‘velika tema’ samoća – gdje je ‘princip nade’? Jer ovu vašu proznu fikciju istodobno vidimo i kao suvremeni dokumentarizam…
Princip je u tome da se moramo nadati, makar nazor. Što nam drugo preostaje? Dosadi svakodnevna borba. Ali nije neko rješenje ni potpuna predaja.
‘Ja sam sveznajući pripovjedač, a to nije neobična pojava ni u životu ni u literaturi. Može se učiniti da je to velika moć…’, govori u romanu šef sale hotela Metalurg koji je u stvarnom životu promijenio ime u hotel Dubrovnik. Kakva ironija za sveznajućeg pripovjedača, nije mogao predvidjeti tako kolosalnu zamjenu teza! A vi ste svjedok: kako vas se dojmila ta promjena?
Meni je taj hotel, naročito njegov vrt, ostao u pamćenju kao kičasta razglednica sretnijih vremena – ljetna večer, bijele košulje, orkestar, elegantni konobari, zveckanje stakla… Ništa pretjerano originalno, vjerojatno sam komadiće ove slike pokupio iz nekih filmova, spotova, ko zna čega. Sigurno je ta razglednica imala i pukotina i masnih mrlja, ali tako ju je moje sjećanje izglancalo.
Pretvaranje hotela Metalurg u hotel Dubrovnik” dobra je ilustracija bizarne tranzicije kroz koju prolaze ovi prostori. Postoji bijeg od stvarnih identiteta, a lažni se traže na najneobičnijim mjestima. U slučaju Zenice vlasti traže identitete u trešnjama, prvom Danu proljeća, anegdotama iz života bosanske kraljice i prave se da ne vide stvarni identitet koji im bode oči dimnjacima s periferije.
To je nekako nezrelo, kao kad se tinejdžer stidi oca zato što nije dovoljno moderan. Zenica je postala grad zahvaljujući tvornici, sviđalo se to nekome ili ne. Dimnjaci moraju ući u grb grada, zato što oni jesu naš identitet. Tu nema ništa loše. Zahvaljujući tvornici Zenica je bila otvoreni grad, multikulturan, multinacionalan… To bi trebale biti pozitivne osobine, ako se nešto gadno nije promijenilo.
‘Čovjek je prvo i posljednje pitanje filozofije’, tvrdio je Ernst Bloch odbacivajući pozitivizam. U vašoj knjizi ‘Moja fabrika’ (2013.) i vi, govoreći o Željezari u Zenici, govorite, kao prvo i posljednje o radnicima, fabrika je ljuštura. Radništvo je izgubilo sve osim – čega? Kako se radnicima može vratiti ‘humanistička bit’?
Neki ljudi su mi prigovarali da idealiziram radništvo i nimalo nisu pogriješili. Ali imam nekoliko opravdanja za to. Meni je majka govorila kad bi me plašila buka s ulice: ‘Ne boj se, to se radnici vraćaju iz noćne smjene’. Odrastao sam u radničkom okruženju pa sam imao dovoljno vremena upoznati radnike i zavoljeti ih. Očigledno sam na taj način ostao ‘emotivno oštećen’ pa su mi radnici draži od svih tih čarobnjaka privatizacije, tajkuna, jet-seta iz naših ulica. Čak i kad su lijeni, kada bježe ranije s posla, falsificiraju potvrde za bolovanje…
Ipak je to manja šteta po društvo nego kad nekakav tajkun sa svojim računicama zaglavi u kancelariji iza ponoći. Kad naši privatizacijski čarobnjaci rade prekovremeno, društvo bi trebalo oglasiti crveni alarm. Radnicima je oduzeta ta ‘humanistička bit’, čak i na nivou jezika. Nazivani su radničkom klasom, proleterijatom, pa su postali obični radnici, onda uposlenici i konačno ljudski resursi. Sad kompanije imaju odjele za upravljanje ljudskim resursima. Mene to podsjeća na zle organizacije iz naučno-fantastičnih filmova koje ljude pripremaju za prehranu neke nadmoćne izvanzemaljske civilizacije.
Znam i ja da se nekad radnicima tepalo bez pravoga pokrića, da se i tad znalo gdje je čije mjesto. Ali sad više nitko i ne pomišlja na mimikriju, jasno se govori da su radnici potrošna radna snaga, lako zamjenjivi resurs. Ne znam kako im vratiti ‘humanističku bit’, ali za početak bi bilo dobro da ih se pristojno plati, da imaju humano radno vrijeme. Da ne strahuju za budućnost svoje obitelji.
Transponirajmo još malo vašu ‘Kap veselja’ u realnost. Razmišlja vaš Miran: ‘Hrabrost je držati glavu nad vodom, održavati se na površini, pokušati razumjeti. Postoji i treći način, najbjednija škola plivanja kojoj i ja pripadam – glavu držim nad vodom, ne zato što pokušavam razumjeti, nego zato što nemam snage učestvovati’. U političkoj svakodnevici Bosne i Hercegovine kojom danas odjekuju ratnički govori, na što da ‘bacimo misli’? Što nam je u životu važno?
Ljudi koje volimo. Znam, isto govore i svećenici pedofili, desničarski pjevači, budalasti generali… Ali za razliku od njih, ja ne lažem. Ništa mi nije važnije od onih koje volim. Ništa, da ne nabrajam sad sve silne svetinje koje nam nameću.
Pišete za online medij Žurnal. Iz jedne vaše kolumne svidjelo nam se sljedeće: ‘Najopasniji dio društva je onaj nježni sloj, krhak i delikatan – najčešće čuvari urbanoga duha, obrazovani, ukusno odjeveni i obuveni. Stoje iza tamnih naočala i najozbiljnije tvrde da se pretjeruje s kritikama, preziru loše vijesti’. Libertarijanski kič? Mikrofašizam? Malograđanština je i uzrok i posljedica mnogih loših stvari: ali nema, kao da je presahnula lijeva kritika takvog tipa građanskog mainstreama? I gdje je, u kojim prostorima (kolektivnog?) duha onda politička ljevica?
U toj kolumni nazvao sam ih egoističnim šljamom, ali slobodno se mogu dodati i vaši opisi. Svi veći gradovi na ovim našim prostorima su puni ljudi koji na svaku lošu vijest kažu ‘okrenimo se budućnosti’. Znate, možda sam radikalan (ljudi me se ne moraju plašiti, iza sebe nemam nikakvu političku organizaciju niti oružanu formaciju), ali prezirem sve koji se dobro snalaze u ovakvim okolnostima. Velika bogatstva bilo je nemoguće steći na pošten način u ratnim i poratnim okolnostima te nitko me ne može uvjeriti u suprotno.
Sad je taj prvobitni kapital opran u stotinu voda, ali i dalje novac smrdi bez obzira na to što njime raspolaže već druga generacija. Oni pokušavaju izgraditi paralelni svijet pa ih nervira svako uznemiravanje na njegovim granicama. U ratu je u Zenici otvoren restoran u koji su zalazili strani humanitarni radnici i šverceri – današnji tajkuni. U gradu nije bilo struje, ali taj restoran imao je vlastiti agregat koji je osvjetljavao terasu s lampionima i veliki hladnjak u kojemu su se rotirali kolači. Terasa je sjala kao leteći tanjur pri uzlijetanju. Oko terase, po rubovima tog svjetla, okupilo se pola grada ne bi li iskoristili svjetlost – žene su plele, djeca pisala domaće zadatke, muškarci popravljali bicikle.
Pisao sam prije nekoliko godina o tome: ‘Gosti restorana pravili su se da ne primjećuju nametnike, a narod se trudio da ne škilji u njih. Bila je to miroljubiva koegzistencija. A možda se radilo i o paralelnim svjetovima, bićima svjetla i mraka, mada je u ovom slučaju teško reći gdje počinje svjetlo i gdje završava tama”. Iako više nema rata i iako svi imamo struju, još postoji jasna granica između tih paralelnih svjetova.
Postoji li i danas ‘kulturni prostor Jugoslavije’ kao, naravno, nadređeni pojam političkoj činjenici bivše države? Tko ga/što ispunjava i može u njemu misliti?
Naravno da postoji i u njemu obitavaju čak i oni koji to ne žele. Previše nas stvari veže da bi ih mogle tek tako izbrisati odluke nekih političkih skupina. Imamo zajedničko kulturno pamćenje i njegove granice su važnije od svih ostalih. Sasvim ugodno se osjećam u tom prostoru. Evo, i sad mi je lijepo s vama, ne osjećam nikakvu kulturnu barijeru niti teškoće u komuniciranju.
Medijski ste radnik: novinar. Po iskustvu, to je ono kad te većina sućutno tapka po ramenu kao luzera koji kao da je zaglavio u živom egzistenacijalnom pijesku. Što mislite, u čemu je smisao i ‘princip nade’ medijskog posla: novinarstva, možda kritičkog mišljenja?
Najvažnije je sačuvati obraz. Najgore što se novinaru može desiti je da piše onako kako ne misli, tek tad on se zaista davi u tom egzistencijalnom pijesku. Radim na portalu Žurnal gdje uglavnom pišemo o korupciji, nepotizmu, zloupotrebama i sličnim neveselim temama. Ponosan sam na to što radimo isključivo u interesu javnosti i što još uspješno odolijevamo svim pritiscima. Nakon prijetnji, zvijezde naših tekstova prešle su na omiljeni metod obračuna s medijima – zasipaju nas tužbama.
Tako se dogodi da sjedim u istoj prostoriji s banditom koji je uvrijeđen zato što smo napisali da je ukrao milijun maraka. Satima raspravljamo u sudnici koliko se naš tekst odrazio na njegovo duševno zdravlje, a ne o tome je li on zaista ukrao toliki novac. Sjećam se i jednog slučaja kad nas je porezni prevarant tužio zato što smu mu narušili ugled. A on je, s tako narušenim ugledom, dobio mjesto na čelu jedne porezne institucije. Hoću reći, možda jesam luzer, ali sam sačuvao obraz. A nije ni to malo. Stranica 2/2 PRIVATIZACIJA
Preuzeto sa: www.express.hr / Branimira Lazarin
