Dragi građani Bosne i Hercegovine, prijatelji i svi koji ste me u proteklih nekoliko mjeseci pratili,
Prošla je 2017. i, što se mene tiče, neka je. Za mene je protekla godina bila katastrofalna na svakom polju. Krenuh u politiku kao ostvaren čovjek, privatnik, humanista i mlada osoba puna želje za promjenom. Progovorih protiv onih koji su nam na vlasti 30 godina i ispostavi se da nisam trebao, jer nisam uspio postići željeni efekat i cilj. Samo sam dobio još više neprijatelja i podmuklih osmijeha. Doživio sam rušenja u svakom pogledu, ali preživjeh uz pomoć brojnih prijatelja. Dokazao sam inatom, voljom i čistim obrazom da se bez “njihove” podrške može uspjeti. Međutim, kada doživite da vas i ljudi u koje ste vjerovali i dali im sve, žele srušiti, zapitate se je li bilo vrijedno žrtve krenuti u ovu priču.
Ovoj državi ne trebaju mladi političari. Niko ih ne shvata ozbiljno, kao potencijalnu političku snagu, koja bi zaista mogla pokrenuti stvari na bolje, za sve nas. Ljudi u poznijim godinama glasaju sa “svoje”, nacionalno nastrojeni za “svoje”, lopovi i ublehaši za “svoje”, pa se tek šačica “naših” zapita šta radi tu.
Pokušavao sam animirati mlade ljude da nam se priključe, da progovore, da “otpratimo” ove što su nam zagorčali mladost, uništili nade, potrudili se da iz naše lijepe države ode što je moguće više normalnih ljudi. Nisam uspio. “Veliki” su u nama vidjeli konkurenciju, pa su biranim metodama pritiska uspjeli u velikoj mjeri osujetiti naše plemenito nastojanje da probudimo dobro i misleće u ljudima, oživimo volju da se zajednički odupremo silama tame i smjelo kročimo u bolju budućnost, kakvu zaslužujemo.
Mnogo se toga desilo od mog prvog javnog nastupa s Nezavisnom listom mladih ZDK. Ali neću vam oduzimati vrijeme pišući o tome. Želim samo da se izvinim što sam pokušao i odustao na pola puta. Nezavisna lista mladih sa ovom objavom se gasi.
Da ste mi živi, zdravi i sretni godina sto…
Iskreno Vaš,
Ivan Petrović
