Branislava Todorović svoje pedeset tri godine živi na Bristu. Ovdje je njen otac kupio zemlju, kada je ‘60-ih godina iz rodnog Tešnja doselio u Zenicu.
Iako se ovo područje vodi kao ‘crvena zona’, kojom se označavaju lokacije rizične za gradnju, bilo zbog mina, podzemnih voda ili rudničkih kopova, porodica Todorović je, kao i mnoge druge, na Bristu izgradila dom. Mjestimično pucanje zidova na kućama u tom kraju, usljed pomijeranja zemljišta na kojem je naselje izgrađeno, nikoga nije mnogo zabrinjavalo. Građevinski radovi nisu bili zabranjeni. No, pojedini teže oštećeni objekti vremenom su ipak iseljeni.
Brana priča da je Opština krajem ‘70-ih godina Todorovićima ponudila zamjenski stan u gradu, ali da u to vrijeme porodica nije mogla seliti, jer se otac, njen jedini hranitelj, teško razbolio.
Njegovom smrću, 2010. godine, Brana je sa sestrom i bratom naslijedila zemlju i na njoj kuću, sada već prilično oštećenu zbog klizanja tla na kojem je izgrađena.
U novije vrijeme, situacija postaje još mnogo gora. Nekoliko ovdašnjih mještana, uključujući Branislavu i Branka Todorovića, od Kantona je dobilo sredstva za izgradnju potpornih zidova, koji će spriječiti ugrožavanje stambenih objekata zbog ‘nemirnog’ zemljišta što u dvorištima tone.
Od tada su prošle godine ispunjene noćima bez sna, provedenim u strahu i osluškivanju pucketanja, koje se uveče pojača. I pored toga, u kuću koja je rapidno propadala moralo se ulagati, pa su na sanaciju krova, zidova i unutrašnjosti, potrošili mnogo teško zarađenog novca.
U međuvremenu, Brani je uspostavljena dijagnoza diskus hernija, koja je povezana sa popratnim zdravstvenim tegobama, učinila da Todorovići izgube jedini „stabilan“ prihod, jer Brana, u sve većim bolovima i sa sve manje snage, nije više mogla danonoćno raditi na gradskoj pijaci, kako bi prehranila sebe i brata, koji je, nakon što je ostao bez posla u Željezari, godinama na birou. Zbog toga što je viđena na pijaci, izgubila je i pravo na stalnu socijalnu pomoć, koju je dobijala nekoliko mjeseci.
– Na komisiji samo mrtvi prolaze, – komentariše „skidanje“ sa spiska za socijalnu pomoć.
Spas u zadnji čas
Početkom 2017. Branislava je saznala za konkurs, koji je raspisalo Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica, s ciljem stambenog zbrinjavanja porodica poput njene. Nakon što je „prošla“ na konkursu, obavještena je da se pomoć koja joj je odobrena ogleda u donaciji građevinskog materijala u vrijednosti od 20.000 KM.
– Šta ću činiti s tim materijalom? Mi ne možemo raditi, a majstori koštaju čitavo bogatstvo, – priča nam Brana, dodajući da su je, zbog toga, iz ovog ministarstva uvjerili da će sami izvesti radove na rekostrukciji kuće.
Jedini dokument koji joj je dostavljen bio je „tender“, u kojem su navedeni procijenjena vrijednost radova i postupci rekonstrukcije.
– Nikakav ugovor nismo dobili, samo naredbu tog projektanta da iselimo u idućih deset dana, kako bi se pristupilo radovima, koji nikad nisu ni počeli, – objašnjava nam Brana, koja od avgusta živi kao podstanar, s kućnim stvarima sklonjenim posvuda.
U Gradskoj upravi uskoro saznaje da se od radova odustalo, zbog nepostojanja građevinske dozvole. 53-godišnja Branislava i njen tri godine stariji brat Branko ostali su bez doma, bez ličnih stvari i bez novaca, bolesni, očajni i zbunjeni, jer su, kažu, vjerovali u vlast, u obećanja i u pravdu.
– Rekli su mi da ću početkom januara ući u kuću koja će do tada biti uređena. Došla je evo nova godina, a ja imam samo ruševine, račune koji i dalje dolaze i brigu da ću ostati i bez toga, – priča nam kroz suze i dodaje kako je nedavno slučajno saznala da njena očevina gruntovno ne pripada njima, nego da je zemlja gradsko vlasništvo.
Od Gradske uprave dobila je 500 maraka interventne pomoći, koje je utrošila na tri rate kirije za podrum u kojem od avgusta živi s bratom. Na spisku je korisnika „socijalnih“ stanova u zgradi koja bi do sredine januara trebalo da bude izgrađena u naselju Radakovo, a ne zna kako da plati pomoć prilikom useljenja, ako do toga uopšte dođe.
Hoće li doživjeti da ponovo stekne vlastiti krov nad glavom ne zna. Sutra neće imati šta da jede.
Ova priča nema sretan kraj. Nema ni odgovora, ni naročitog krivca, nema tu ni mnogo logike, a najmanje pravde. Mi se nadamo da će im se u novoj 2018. sreća konačno osmijehnuti, Branislavi i Branku Todoroviću i mnogim drugim nevoljnicima koji staru godinu ispraćaju i novu dočekuju u očaju. (S.Stević)
