Besplatnom projekcijom filma „Muškarci ne plaču“, reditelja Alena Drljevića, u Multipleksu ekranu KPS „Baton“ je obilježio 3. Decembar, Međunarodni dan osoba sa invaliditetom.
– Baton svake godine obilježi ovaj dan, a ove godine smo odlučili organizovati projekciju filma „Muškarci ne plaču“, u saradnji sa Multipleksom i produkcijom „2 i“ iz Zagreba, jer se film bavi tematikom stradalnika rata. Željeli smo vidjeti gdje smo s ratnim traumama danas, šta smo u ovom vremenu i prostoru, te kako dalje, – pojašnjava Amir Ismić, predsjednik ovog udruženja, koje okuplja ratne vojne invalide Zenice. Na njega je ovaj film ostavio dubok trag, ali je težište bilo da film pogledaju supruge bivših boraca i njihova djeca, jer smatra da posljedice rata nose svi koji su učestvovali u njemu, da svi iz tog perioda nose traume i posljedice i da na neki način one uvijek mogu isplivati na površinu.
– U nama je to prisutno, ali potisnuto u drugi plan, jer u našem društvu još vlada ono pravilo da je takvo nešto sramota i stid, – kaže Ismić istučući kako se i naša sudbina vidi u radnji ovog filma, u kojem su pripadnici sve tri vojske na području BiH tokom proteklog rata, a čiji su životi danas obilježeni posttraumatskim sindromom (PTSP) i borbom s vlastitim duhovima prošlosti u svakodnevnici.
Prof. dr Dženan Skelić, psiholog i profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici, tvrdi kako ćemo mi o PTSP-u govoriti još 40, 50, i 60 godina, odnosno sve dok god su živi oni koji su prošli taj rat i koji su tom ratu svjedočili, bilo kao djeca koja su doživljavala granatiranja, slušala i osjećala strah o ratnim stradanjima ili kao odrasli, direktnije u tome.
– Traumatska iskustva se smjeste u jedan dio mozga kao jedno traumatsko sjećanje i ono se uvijek može aktivirati. Problem u BiH je što mi nismo imali adekvatno procesuiranje traumatskih iskustava. Dolazili su mnogi stručnjaci psihoterapeuti, ali najčešće su samo otvarali te ratne traume da bi dobili podatke za svoje studije, a rijetko je kada to zatvoreno do kraja i dovođeno do potpunog procesiuranja. Moje istraživanje od prije 10 godina na ratnim vojnim invalidima u ZDK je i dalje najobimnije u tome, a pokazalo je da su ratnu traumu najbolje procesuirali ljudi koji su završili u kolicima. To nam govori da su oni dobili stopostotnu invalidnost, društvo ih posmatra kao da su nešto žrtvovali za društvo, a u tome je najbitnija upravo socijalna podrška, tvrdi profesor Skelić. On smatra kako su ratne traume ili PTSP društveni problem broj dva u našoj zemlji.
– Na prvom mjestu je aktualna ekonomsko-socijalna i društvena situacija, a kad se ona razriješi tek onda će ratne traume isplivati na površinu, pootvarat se kao kaverne kod tuberkuloze, a to je ono što mi imamo sporadično: da se demobilisani borac ubije. Puno veći broj bivših boraca u odnosu na ostalo stanovništvo izvrši suicid i to je naša realnost, – zaključuje Skelić. (S.G.)
