Stigma se odnosi na bilo koju osobinu, ponašanje ili reputaciju koja se smatra društveno neprihvatljivom.
U kontekstu zdravlja socijalna stigma predstavlja uvijek negativnu povezanost osobe ili grupe ljudi koji imaju određene karakteristike ili određenu bolest. U vremenu pandemije to podrazumijeva i etiketiranje, stereotipiziranje, diskriminaciju ili čak gubitak statusa zbog prepostavljene veze sa bolešću.
„Aktuelna pandemija bolesti COVID-19 izazvala je društvenu stigmu i diskiriminirajuća ponašanja prema pripradnicima određenih etničkih grupa kao i prema svakome za koga se smatra da je bio u dodiru sa virusom“ kazala je Inela Šehić – Torlaković, diplomirani socijalni pedagog i psihoterapeut Centra za mentalno zdravlje Doma zdravlja Zenica.
Nivo stigme koja je povezana sa aktuelnim korona virusom temelji se na tri specifična faktora.
„Stigma je bolest koja je još uvijek nova i o kojoj postoji dosta nepoznanica. Drugi faktor je taj što se ljudsko biće uvijek plaši onoga što je nepoznato te tako dobijamo strah od svega što doživljavamo kao eventualnu opasnost. Treći faktor svakako jeste činjenica da je strah uvijek lakše povezati sa drugim osobama“ dodala je Šehić – Torlaković.
Stigma ima toliko veliku moć da može da naruši socijalnu koheziju te ima stvarni potencijal da izazove društvenu izolaciju grupa što to doprinosi razvoju situacije koja pogoduje širenju, a ne suzbijanju virusa.
„Svjetska zdravstvena organizacija smatra da stigma povezana sa bolesti COVID-19 može da dovede do težih zdravstvenih problema i poteškoća u kontrolisanju same pandemije. S druge strane, upravo zbog straha od stigme, ljudi mogu prešutjeti da su bolesni kako bi izbjegli diskriminaciju, mogu oklijevati da potraže adekvatnu zdravstvenu zaštitu ili mogu prosto da odustanu od usvajanja zdravih ponašanja i navika“ istakla je Šehić – Torlaković.
Dokazi koji su ustanovljeni pri rješavanju problema društvene stigmatizacije uputili su na to da stigma i strah vezani za zarazne bolesti otežavaju nastojanje struke u odgovoru na pandemiju.
„Sa druge strane ono što ima pozitivan učinak jeste jačanje povjerenja u pouzdane zdravstvene usluge i savjete, ali i pokazivanje saosjećanja i empatije prema onima koji su pogođeni“ rekla je Šehić – Torlaković koja napominje da je u suštini neophodno stvoriti okruženje u kojem se može iskreno razgovarati o ovoj bolesti i njenom utjecaju.
Ipak postoje osnovne smjernice date od Svjetske zdravstvene organizacije koje su vezane za ovu pojavu poput korištenja korektne terminologije i širenja tačnih informacija u medijima kada se radi o novom korona virusu.
„Uvijek je poželjno govoriti o novoj bolesti uzrokovanoj korona virusom, ali nikako vezivati bolest sa lokacijama ili etničkim grupama. Također, potrebno je govoriti o osobama koje imaju ili se liječe od korona virusa, ali nikako nazivati ove osobe slučajevima ili žrtvama COVID-a 19 jer su to stigmatizirajuće terminologije koje izazivaju strah“ istakla je Šehić – Torlaković.
Govoriti pozitivno i naglašavati djelotvornost mjera prevencije liječenja je jako bitno jer za većinu ljudi ovo je bolest koju mogu prebroditi uz pomoć jednostavnih koraka koje možemo preduzeti kako bi zaštitili sebe i najdraže. (Irdina N.)
