Više od 15 godina je prošlo, ali trenutak u povijesti jednako je nadrealan koliko je bio i u svom vremenu.
Bila je subota, 10. siječnja 2004. i rijetki madridski novinari lijeno su se dovukli u klaustrofobičnu prostoriju bez prozora na stadionu Vicente Calderón. Barem je moralo biti tople kave koja ih je grijala. Čekali su trenera Gregorija Manzana da na redovnoj konferenciji za medije ispriča standardne fraze i floskule i najavi prvenstvenu utakmicu s Athletic Bilbaom, s kojim je Atlético Madrid tih dana bio u utrci za plasman u tadašnji Kup UEFA. Zato im je izraz lica svima jednako i lako otkrivao iznenađenje i zbunjenost kada su se velika crvena vrata otvorila, a kroz njih ušetao Mirsad Hibić — nominalno kapetan momčadi koji je od Manzanova dolaska odigrao tek 70 minuta nogometa i to još u rujanskom teškom porazu od Valencije (3-0).
Uredno zalizane kose, odlučnog i potpuno smirenog glasa, bez da je gubio vrijeme, Hibić je prvo uljudno pozdravio novinare, a onda kratko rekao — zbogom. Moja nogometna karijera od danas je završena, idem svojoj kući.
Priča se do svog početka mora vratiti još 15-ak godina unatrag. Tada je Mirsad Hibić, dijete iz rudarske obitelji iz sela Janjići pored Zenice, bio tek 16-godišnji tinejdžer koji je ušetao u svlačionicu stadiona Bilino polje i ondje zatekao novog trenera. Njegov Čelik, koji je još dvije sezone ranije bio u Prvoj jugoslavenskoj ligi, strmoglavio se sve do trećeg ranga natjecanja. Igrači iz drugih gradova su se brzo razbježali, nestalo je i novca i motiva i volje i želje, pa je priliku za dokazivanje, kako se ta posljednja opcija lijepo upakira, dobio lokalni trener Kemal Hafizović i grupica domaćih još uvijek golobradih mladića.
Nermin Šabić bio je ista generacija kao Hibić, Elvir Bolić dvije godine stariji, a već iskusnim se smatrao Senad Brkić s čitavih 20 kuka. Bila je to surova liga u kojoj se greške ne opraštaju, ali Hafizović je beskrajno vjerovao Hibiću. Pored njega je u zadnji red instalirao Željina veterana Vladu Komšića, čovjeka koji je odigrao više od 300 prvenstvenih utakmica i igrao u polufinalu Kupa UEFA, a mladi je Mirsad upijao i brzo postao lider momčadi koja je protutnjala ligom i uskoro bila na vrhu Druge savezne lige.
Što bi bilo kad bi bilo omiljena je tema gotovo svih Zenici sličnih, manjih ili većih nogometnih centara u Bosni i Hercegovini, ali jedina je činjenica da je započeo rat i da se nogomet gotovo ugasio. Čelik je i bez toga računao da će veliki doći i razgrabiti njegove talente — prvi je u Crvenu Zvezdu otišao Bolić — a uskoro je na Hibićeva vrata zakucao splitski Hajduk. U srpnju 1992., dok su mnogi još uvijek vjerovali da će rat u BiH biti kratkog vijeka i da će se skoro završiti, Hibić je preselio u Split; najprije na posudbu u drugoligaški Solin, a onda je, malo-pomalo postao i Hajdukov standardni prvotimac.
Kompletan tekst pročitajte na linku ispod.
izvor: Saša Ibrulj/telesport.telegram.hr
