Nasilje nad djecom je globalno pitanje javnog zdravstva, s ozbiljnim društvenim, ekonomskim, fizičkim i emocionalnim posljedicama. Fizičko nasilje je najprisutnije, ali prate ga i slučajevi emocionalnog i seksualnog nasilja nad djecom.
Često slušamo da nasilje nad djecom nema opravdanja i ne smije biti tolerisano, ali u praksi se iz godine u godinu ipak bilježe takvi slučajevi, kako u svijetu, tako i Bosni i Hercegovini.
Malo je podataka o takvoj djeci, malo je informacija o tome gdje su ta djeca nakon što prijave nasilje. Mnogo je i onih koji trpe i ne prijavljuju nasilje koje se vrši nad njima. Tako mnogi slučajevi nasilja nad djecom ostaju neprijavljeni.
Da u BiH nema jedinstvenog registra o djeci žrtvama nasilja potvrdila je za Anadolu Agency (AA) Antonia Luedeke, specijalista dječije zaštite i voditeljica programa djece zaštite pri UNICEF-u.
“Podaci o nasilju nad djecom mogu se prikupljati u različite svrhe, npr. državne statistike služe za utvrđivanje pojave ili broja prijavljenih slučajeva nasilja nad djecom u bilo kojoj godini”, kazala je Luedeke.
Administrativni podaci obuhvataju podatke zasnovane na broju slučajeva, koje su pravili sudije, policija, socijalna zaštita i zdravstveni radnici o broju djece identifikovanih u bilo kojoj godini kao žrtve nasilja.
“Prikupljanje administrativnih podataka često je teško jer se nasilje nad djecom ne može uniformno definisati, a institucije i organizacije još uvijek nemaju idealan sistem za upravljanje podacima koji bi omogućio kompilaciju, dijeljenje s višim instancama i analizu takvih podataka. Brojevi dobiveni preko administrativnih podataka često su znatno niži od brojeva dobivenih putem istraživanja zasnovanih na populaciji jer mnogi slučajevi nasilja nad djecom ostaju neprijavljeni”, poručila je Luedeke.
S obzirom da u BiH ne postoje dostupni sveobuhvatni javni podaci o nasilju nad djecom, teško je reći koji oblici nasilja prevladavaju u BiH.
“Prema istraživanju Višestrukih sektorskih indikatora, koje je UNICEF provodio u periodu 2010.-2011. godine, 55 posto djece uzrasta od 2-14 godina doživjelo je nasilnu disciplinu (fizičko kažnjavanje i/ili psihološku agresiju) u kući. Prema anegdotalnim dokazima, znamo i da mnoga djeca u BiH doživljavaju zanemarivanje, nasilje u porodici i vršnjačko nasilje. Postoje i povećani rizici povezani s korišćenjem interneta, kao što su seksualna eksploatacija i zlostavljanje dece na mreži, na koje mi u UNICEF-u sve više fokusiramo naše programe”, istakla je Luedeke.
Institucije, kao što su socijalna zaštita, pravosuđe, policija, obrazovanje i zdravlje, imaju važnu ulogu u prevenciji i odgovoru na nasilje nad djecom.
“Iako smo se upoznali s mnogim visoko posvećenim stručnjacima, efikasniji odgovor je često ometan neadekvatnom raspodjelom ljudskih, finansijskih i tehničkih resursa, a ne često optimalnom višesektorskom koordinacijom. Nevladine organizacije, kao i u mnogim drugim zemljama, često prednjače u pružanju direktnih usluga na terenu, međutim često se susreću s problemima oko obezbjeđivanja finansiranja za svoje usluge”, kazala je Luedeke.
UNICEF, kao i mnogi njihovi partneri, posvećuju puno pažnje podizanju svijesti o nasilju nad djecom.
“Međutim, nasilje nad djecom je često skriveno, pogotovo ako je počinjeno u kući. Ponekad vidim da se više pažnje posvećuje vršnjačkom nasilju, samo zato što je taj oblik nasilja vidljiv, dešava se pred svjedocima i manje se tretira kao tabu tema. Nasilje u porodici i fizička disciplina djece imaju vrlo štetan utjecaj na razvoj i blagostanje djece, međutim, o njima se mnogo manje govori”, istakla je Luedeke.
Prema njenim riječima, nivo nasilja nad djecom nije direktno vezan uz stepen razvoja države.
“Tretiranje djece koja su žrtve nasilja u porodici zavisi od specifičnog konteksta, entiteti, kantoni i opštine imaju specifične protokole i smjernice. Ako se sumnja u slučaj nasilja u porodici, uvijek bih preporučila da se prijava uputi lokalnoj policiji i centru za socijalni rad, radi istraživanja slučaja i pružanja odgovarajućih usluga porodične podrške”, pojasnila je Luedeke.
U BiH nema jedne institucije koja se bavi djecom žrtvama nasilja
U BiH nema jedne institucije koja se bavi djecom žrtvama nasilja. Odgovornosti su podijeljene na različitim nivoima upravljanja – entiteti, kanton, opština, kao i u različitim sektorima.
“Ako postoji sumnja na zločin protiv djeteta, policija mora biti informirana da istraži slučaj. Međutim, centri za socijalni rad su ključna institucija koja odgovara na slučajeve nasilja nad djecom, posebno kada je u pitanju nasilje u porodici”, dodala je Luedeke.
O djeci – žrtvama nasilja i nasilju u porodici govorila je i Mirsada Poturković, stručna savjetnica na poslovima informisanja i komunikacija u Centru za socijalni rad Kantona Sarajevo.
“Ranije su naše statistike ukazivale da je relativno mali broj nasilja u porodicama i nasilja nad djecom. Naše statistike su ranijih godina ukazivale na to da je relativno mali broj onih koji se odluče prijaviti nasilja, traže reakciju institucija i onda institucije poduzimaju mjere i aktivnosti u okviru svojih nadležnosti”, pojasnila je Poturković.
Posljednjih godina, naročito od stupanja na snagu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, od 2013. godine, broj prijavljenih slučajeva, naglasila je, kontinuirano raste. To je, pokazuju analize, rezultat toga da su građani stekli povjerenje u institucije.
“Statistički, od 2007. godine broj se mijenja. Mi smo 2006., 2007. godine imali relativno mali broj prijavljenih nasilja, oko 300. U ovom trenutku imamo prijavljenih, u odnosu na taj broj, znatno veći broj nasilja. U 2017. smo imali 1.687 nasilja. U 2016. smo imali oko 1.500. Danas na području KS-a imamo više od 300 izrečenih mjera u jednoj godini za nasilje u porodici”, pojasnila je Poturković.
Kada se kaže nasilje u porodici tu se uglavnom misli na nasilje bračnih partnera gdje je najčešće počinilac nasilja muž, a djeca su u malom procentu direktne žrtve nasilja.
“Ali u svim situacijama gdje imamo prijavljeno nasilje, nažalost, djeca su indirektne žrtve nasilja. Broj djece – indirektnih žrtava nasilja u KS-u, ide i do broja 700”, istakla je Poturković.
Imali su i slučajeve da djeca prijavljuju da njihovi roditelji ugovaraju brak između punoljetne osobe i maloljetnika.
“Činjenica je da djeca s kojom radimo, a koja jesu najugroženija kategorija djece, su inače djeca koja se i zloupotrebljavaju za rad, uključuju u organizirano prosjačenje, zlostavljaju i zanemaruju od strane roditelja, profesionalcima na terenu direktno šalju informacije na način na koji oni to znaju verbalizirati o tome šta se dešava u njihovoj porodici”, pojasnila je Poturković.
Ono što dijete prolazi ne može se izliječiti, posljedice će ostati trajno
Različite su vrste nasilja nad djecom, od fizičkog do emocionalnog i seksualnog.
“Nažalost, i teorija i praksa to pokazuju, da je fizičko nasilje najprisutnije. Ono je vidljivo. Psihičko, odnosno emocionalno nasilje nad djecom je puno teže evidentirati. Može se evidentirati ukoliko se s djetetom radi u kontinuitetu i ukoliko si s djetetom u kontaktu. Puno teže ga je otkriti jer emocionalno nasilje otkrivamo kada stvarno prilike kulminiraju. Nažalost, dese se i slučajevi seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja djece iako su to rjeđi slučajevi. Nažalost, praksa ih prepoznaje. Moram reći da su najteže posljedice po djecu koja budu žrtve seksualnog nasilja”, poručila je Poturković.
Nažalost, naglasila je, i dijete koje je prošlo najmorbidniji oblik zlostavljanja najčešće ima želju i potrebu da se vrati u svoju porodicu.
“Bez obzira na stepen i nivo zlostavljanja, bez obzira na ekstremno teške uslove u kojima žive neke porodice, djeca pokazuju interes da se vrate u porodici i niti jedno dijete ne manifestira želju da ostane u nekom drugom obliku zbrinjavanja”, izjavila je Poturković.
Postoje i slučajevi da nasilje traje kontinuirano, a da u Centru nemaju prijavu o tome.
“Onda imamo dijete koje je emocionalno, fizički, psihički u vrlo teškoj situaciji. Takvo dijete, koje prođe dugotrajnije oblike različitih vidova nasilja u porodici, zahtijeva užasno puno energije, kapaciteta, znanja i uključivanja različitih subjekata u pružanju podrške djetetu kako bi se sanirale posljedice onoga kroz šta je dijete prošlo. Nažalost, ono što dijete prolazi ne može se izliječiti, posljedice će ostati trajno”, pojasnila je Poturković.
Porodica je nešto što za sve nas predstavlja našu privatnost, intimu, pravila života…
“Porodica je ta koja, nažalost, u ona svoja četiri zida vrlo često zna godinama skrivati vrlo i specifične i pogubne oblike ponašanja po djecu. Porodica je ta koja, nažalost, svojim stilom i načinom odgoja djeteta može da dovede do potpune devastacije i njegove ličnosti, a da oni koji su u kontaktu s djetetom, ne mogu u pravo vrijeme otkriti da se to dešava”, poručila je Poturković.
Tražeći podatke o predmetima koji se vode ili su završeni pred Opštinskim sudom u Sarajevu, kada je u pitanju nasilje nad djecom, dobili smo odgovor da “tehnički nisu u mogućnosti povući iz CMS sistema (sistema za elektronsko upravljanje predmetima) predmete koji se odnose na nasilje nad djetetom jer u sistemu ne postoji taj pravni osnov”.
Danas, 19. novembra, obilježava se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad djecom. Različitim aktivnostima još jednom će se ukazati na ovaj problem koji je uvijek prisutan u društvu.
Radiosarajevo.ba / Anadolija
